OSNOVNI PRINCIPI RADIOGRAFIJE KOSTIJU

Kosti se snimaju u dvije projekcije, koje su međusobno pod kutom od 90°. To su takozvane tipične snimke. Za donošenje dijagnoze često nisu dovoljne samo tipične snimke pa se rade i dopunske, npr. kose, aksijalne i komparativne snimke parnih kostiju, osobito često u djece, a najbolje na istom filmu, radi komparacije bolesne i zdrave kosti. Ponekad se izvode i makroradiografske i slojevne snimke. Udaljenost fokus-film pri snimanju kostura iznosi obično 100 cm. Kosti se snimaju pomoću folije i rešetke, ili bez rešetke, ovisno o tome koja se snimka izvodi, odnosno ovisno o debljini snimanog dijela tijela. Tako se na primjer glava u principu snima pomoću rešetke, a šake i stopala u pravilu bez rešetke. U radiografiji kostura upotrebljavamo slijedeće formate filmova 13x18, 18x24, 24x30, 15x40, 20x40, 30x40, te iznimno 35x35 (za snimke toraksa) i 35 x 43 (za snimke abdomena i toraksa), a ponekad i filmove za snimanje zubi. Obavezno se stavlja oznaka L za lijevu i D za desnu stranu. Ako bolesnik leži poleđice na stolu za snimanje, oznaka se stavlja onako kako se piše, ali ako leži potrbuške, oznaka se stavlja obrnuto nego što se piše. Kao što je rečeno, u toku snimanja treba se pridržavati određenog redoslijeda. Prije nego započnemo snimati bolesnika obavezno ćemo ga pripremiti za snimanje. Priprema bolesnika Za snimke skeleta nije potrebna prethodna medikamentozna priprema, ali je prijeko potrebno snimani dio tijela osloboditi od odjeće, obuće i eventualnog nakita, tj. od svih stranih tijela koji bi mogli ostaviti nepoželjnu sjenu.

Položaj bolesnikova tijela

Različite snimke kostura izvode se u različitom položaju bolesnikova tijela. Bolesnik može na stolu za snimanje ležati poleđice (dorzalno) ili potrbuške (ventralno), zatim ili može stajati ili sjediti uz stativ za snimanje okrenut prema stativu leđima, licem ili bočno. Tako se na primjer sinusi obavezno snimaju u stojećem ili sjedećem položaju tijela, a ostala snimanja glave u ležećem položaju na stolu za snimanje. Pri namještanju bolesnikova tijela ing. med. radiologije treba da vodi brigu o udobnosti bolesnika, upotrebljavajući pritom jastuke i različite druge podloške. Ukratko, bolesnika treba namjestiti tako da mu položaj bude ugodan, a za snimanje povoljan. Položaj bolesnikova tijela potanko je opisan kod svakog snimanja. 

Pod priborom se podrazumijeva kaseta s folijom i filmom. Veličina objekta koji se snima diktira i veličinu filma. Na kasetu se stavlja oznaka L ili D. Neka se snimanja izvode pomoću rešetke, neka bez nje. Prilikom opisa pojedinih snimaka navedeno je snimaju li se pomoću rešetke ili bez nje. 

Centralna zraka (CZ) — stol-film

Prije nego se bolesnik namjesti za snimanje, ing. med. radiologije mora provjeriti odnos rendgenske cijevi, stola za snimanje i kasete s filmom kako bi se izbjegle moguće pogreške. Nije li odnos tih faktora primjeren, na filmu neće biti prikazane sve one strukture koje snimka treba da pokaže (bit će »odrezane«, snimani dio neće biti u središtu filma), pa će se morati snimanje ponoviti.

Zaštita bolesnika 

Bilo koje se snimke izvode, bolesnik se mora prilikom snimanja zaštititi od zračenja. Ne smije se učiniti ni jedna ekspozicija, a da se prethodno nisu poduzele sve zaštitne mjere. U većini slučajeva prekrit ćemo bolesnikovo tijelo zaštitnom pregačom, posebno pazeći na područje gonada (spolnih organa). Osim toga vodit ćemo brigu o primarnom rendgenskom snopu. Rendgenski snop suzit ćemo uvijek na manje od veličine upotrebljavanog formata filma (sva četiri ruba filma moraju ostati neeksponirana za 1 —2 mm). Time ćemo zaštititi bolesnika od zračenja, a i slika će biti oštrija. Ako treba rendgenski snimiti žensku osobu generativne dobi, obavezno ćemo je pitati kada je imala posljednju menstruaciju, jer se rendgenske pretrage smiju izvoditi samo između 1. i 10. dana redovitog menstrualnog ciklusa, što je obično dovoljna garancija da žena nije gravidna. Trudnice se u pravilu ne snimaju, osim ako postoji vitalna indikacija, a o tome će ing. med. radiologije konzultirati radiologa. 

Pod centriranjem podrazumijeva se određivanje smjera centralne zrake (CZ) prema objektu i filmu. Smjer centralne zrake ovisi o snimci koju izvodimo. Najčešće centralna zraka pada okomito na objekt i na film, ali je kod nekih snimaka njezin smjer za određeni broj stupnjeva ukošen kraniokudalno ili kaudokranijalno, lateromedijalno ili mediolateralno. Kod pojedinih snimaka to je točno definirano. U svakom slučaju je pri opisu svake snimke točno definiran smjer centralne zrake. Ing. med. radiologije mora uvijek pravilno odrediti njezin smjer prema objektu i filmu kako bi na gotovoj snimci bile prikazane potrebne anatomske strukture. 

Pri izvođenju bilo koje snimke bolesnik mora ostati miran u položaju u koji smo ga namjestili. Ako je bolesnik nemiran i inkontaktibilan, te zbog svoga teškog stanja ne može za vrijeme snimanja surađivati s ing. med. radiologije, morat ćemo bolesnika imobilizirati platnenim vrpcama za fiksiranje, koje su često sastavni dio aparature. Primjenjuju se i platnene vrpce na čijim su krajevima vrećice s pijeskom. Tako provedena imobilizacija dovoljna je za izvođenje snimaka ekstremiteta, ali pri snimanju glave, prsnog koša ili kralješnice bolesnik mora u toku ekspozicije prestati disati, ali ipak zadržati dovoljno kisika (bolesniku treba objasniti kako). Pri nekim snimkama ne smije se ni gutati, niti micati očnim bulbusima. 

PRIJE EKSPOZICIJE POTREBNO JE KOD SVAKE SNIMKE KONTROLIRATI POLOŽAJ BOLESNIKA! 

Kod svake snimke nastoji se odrediti optimalan odnos električnih uvjeta, tj. kilovolta (kV), miliampera (mA) i vremena trajanja ekspozicije (sekunde), uzimajući pri tome u obzir vrstu snimke, tip aparata i objekt koji se snima. Samo optimalno odabrana ekspozicija i kV uz dobar položaj objekta, dobro centriranje prilikom snimanja i uz pravilnu obradu eksponiranog filma rezultirat će tehnički kvalitetnom snimkom, koja je ogledalo stručnosti ing. med. radiologije. Neprimjereno odabrani električni uvjeti pri snimanju jedan su od najčešćih uzroka ponavljanja snimanja.